Studentica ste 3. godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za socijologiju i tokom studija ste ostvarili prosjek ocjena 9.81. Kako ste uspjeli sve to postići i održavati tokom cijelog studija?

Bezbroj puta sam se suočila s tim istim pitanjem koje ste mi Vi upravo postavili – kako sam “uspjela” i čemu dugujem kako tu “uspješnost”, tako i upornost koja joj, u svakom slučaju, prethodi. U nekim odgovorima sam isticala odgovornost kao poželjnu odliku ličnosti, podršku porodice, prijatelja, pa i profesora, postojanje jasno utvrđenog cilja, važnost rada i truda, kontinuitet čitanja (učenja); samim time moj odgovor na postavljeno pitanje nikad nije bio istovjetan. No, sada kada bolje promislim o tome, odgovor je poprilično jasan; studiram ono što istinski volim. Uvijek sam bila mišljenja da u našim pojedinačnim životima postoji – kako bi jedan poznati filozof kazao –  «crvena nit», mada, malo sam znala o tome šta ta «crvena nit» jeste, te sam je jednostavno izjednačavala s «afinitetom ka nečemu». Ukratko, mislim da ne postoji jednoobrazan «recept» za uspješnost, na formaciju «uspjeha» utječu brojni faktori koje sam već spomenula, no, bez sumnje jedan od važnijih jesu upravo dispozicije, afiniteti koji nas određuju kao individualne i specifične.

Dolazite iz Cazina. Obzirom da studentski život nije baš lahak, kako je studirati u Sarajevu i zašto ste baš odabrali studij socijologije na Filozofskom fakultetu? 

Nikada nisam bila posve sigurna koji fakultet da upišem i koji poziv zaista jest moje uporište u relativizmu s kojim se susrećemo pri završetku srednjoškolskog obrazovanja. Sada dok se pokušavam sjetiti koji trenutak je bio onaj «presudni» pri odabiru studija, uviđam da moja odluka da studiram sociologiju i to u Sarajevu, nije bila monolitna; ista radije predstavlja cjelinu sastavljenu od različitih fragmenata i želje da se ostane u sopstvenoj domovini te da se tu otkrivaju i stvaraju «neutrti putevi» i pale svjetla za generacije koje će tek doći. Bez obzira na činjenicu da studentski život nije lahak, posebno posmatrano iz perspektive parcijalnog «iskorjenjivanja» iz sigurne zone koju smo izgradili oko vlastite obitelji; sada, kad se osvrnem na prethodne dvije godine, a «s nogom u vratima» u ovoj što već polagano odmiče, uviđam neminovnost tih promjena koje zahtijevaju adaptaciju i putanje u koju su me postavile.

Dobitnik ste nagrade “Stipendista godine” Udruženja “Spajalica” za akademsku 2018/19. godinu. Šta za vas znači ovo priznanje?

Prvenstveno sam zahvalna što mi se pružila prilika da budem jedan od stipendista Udruženja «Spajalica», organizacije čiji članovi – i sami prošavši puteljcima kojima hode studenti – još od 2008. godine zajedničkim snagama realiziraju projekt stipendiranja uspješnih studenata te istima na taj način pružaju podršku u sticanju akademskog obrazovanja. Duboko sam zahvalna na izboru za «Stipendistu godine», posebno iz razloga što, zaista, priznanje kao što je ovo predstavlja jedan od dokaza da ljudi nisu digli ruke od svega, da se trud i rad još uvijek cijene – pa čak i kada se radi o danas nepopularnim i donekle, s pravom mogu kazati, marginaliziranim humanističkim znanostima od kojih «nikakve koristi».

Bili ste stipendista Udruženja “Spajalica” u akademskoj 2018/19. godini. Kakva su vaša iskustva sa Udruženjem “Spajalica”?

Kako bih odgovorila na dato pitanje, napravit ću jedan mali ekskurs. Ono što sam primijetila, barem u krugu osoba koje ja poznajem, jeste činjenica da su mladi postali ne indiferentni prema volonterskim poslovima uopće, nego radije izvjesnom fondu volonterskih sati koje pojedine fondacije zahtijevaju od vlastitih stipendista. Bila sam svjedok tome da se studenti naprosto i ne prijavljuju na konkurse za stipendije jer se plaše potencijalne nemogućnosti da ispune sklapanjem ugovora obvezu vršenja volonterskih dužnosti. Stoga bih htjela da naglasim svim potencijalnim stipendistima da Udruženje «Spajalica» svojim stipendistima «ne stavlja za vrat» obavezu volontiranja, te time nastoji maksimalizirati vrijeme koje ti isti studenti provode čitajući, učeći, pravdajući vlastite uspjehe i gradeći budućnost slijedeći «volju za znanjem» prisutnu u svakom od nas. Mislim da ovaj kratki ekskurs govori dovoljno pozitivnom iskustvu i razumijevanju koje stipendisti pronalaze kod članova Udruženja.

Upoznati ste sa radom i djelovanjem Udruženja “Spajalica”. Kako vi gledate na ideju stipendiranja Udruženja?

Smatram da je ideja izrazito pozitivna i revolucionarna barem glede situacije u kojoj se nalazi naše bosanskohecegovačko društvo te da ista zrcali potencijal tog istog društva koje je sposobno za promjenu i za «bolje» ma što god to «bolje» trebalo da znači u svoj onoj apstrakciji koju pojam dobrog sam po sebi predstavlja.

Za kraj, koja bi bila Vaša poruka članovima Udruženja “Spajalica” koji su glavni krivci za realizaciju ove lijepe ideje i projekata?

Za  kraj, htjela bih još jednom da se zahvalim članovima Udruženja «Spajalica» i da izrazim duboku želju i nadanja da će ideja s kojom su osnivači započeli realizaciju programa stipendiranja studenata koji se odvija pod motom “učinimo svaki dan jedno dobro djelo” živjeti i dalje, te da će i ostali uvidjeti potencijal koji takva organizacija budi u društvu kojem je prijeko potrebna promjena, te se nadam da ću i ja sama jednoga dana, stupanjem u radni odnos, postati dio Udruženja koje samim svojim postojanjem prkosi usudu svih nas koji živimo u društvu koje je «naprosto takvo» i protiv kojeg se «uzaludno boriti».