Ja sam Amila Halilović-Pešto, imam 28 godina. Os-novnu i srednju školu sam završila u Kiseljaku, nakon čega sam nastavila školovanje na Univerzitetu u Sa-rajevu, tačnije na Fakultetu zdravstvenih studija, pri odsjeku laboratorijske tehnologije, koji sam završila sa ukupnim prosjekom ocijena 8,9. Trenutno živim i radim u Sarajevu.
Bili ste stipendistima Udruženja “Spajalica” u ak. 2010/11. godini. Koliko Vam je značila stipendija Udruženja “Spajalica” i kakva su sjećanja iz tog perioda?
To je bila moja prva akademska godina, vrijeme kada se pred svakim čovjekom otvaraju nove mogućnosti i šire vidici, ali isto tako i vrijeme u kojem vam svaka vrsta podrške mnogo znači. Kada sam saznala da sam up-ravo ja odabrana kao jedna od deset stipendista, bila sam presretna, jer je to bio znak da je moj dotadašnji trud bio prepoznat i nagrađen te me je to dodatno potaknulo da nastavim još bolje.
Početkom 2015. godine završili ste Fakultet zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu. Tre-nutno radite u firmi Optocentar d.o.o., koja se bavi proizvodnjom i prodajom optičkih pomagala. Kakav je osjećaj nakon dugog i napornog studija i studentskih dana pretočiti stečeno znanje u praksu?
Posao koji trenutno radim je moje prvo zaposlenje nakon završenog studija i odrađenog pripravničkog staža na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Iako posao koji radim nije konkretno vezan za struku za koju sam se obrazovala, ja sam jako sretna jer mi se pružila prilika da radim i zarađujem, da usvajam nova znanja i vještine te da svojim znanjem doprinesem poslovanju firme za koju radim.
Evo vi ste, iako niste bili obavezni, nakon završetka studija odlučili od ove godine podržati ideju sti-pendiranja Udruženja “Spajalica” i zajedno sa svima nama stipendirati novih deset studenata? Zašto ste se opredijelili za ovaj gest?
Sa idejom i vizijom udruženja “Spajalica” sam se upo-znala sada već davne 2010. godine, kada sam postala stipendista Udruženja. To je jedna jako pozitivna i ple-menita pojava u našem društvu te sam još tada jako poželjela jednoga dana postati dijelom te pozitivne priče i jako sam sretna i zahvalna da mi se sada ukazala prilika da to i postanem.
Nekada ste bili stipendista Udruženja, a danas je-dan od stipenditora. Kako se osjećate, s obzirom da ste sada, nakon završenog studija, u prilici da radite i iz vlastitih novčanih sredstava podržavate u školovanju neke nove generacije studenata?
Oduvijek su me učili da je naše samo ono što da-jemo i dijelimo s drugima, a dajemo ono što smo u mogućnosti, makar to bio osmijeh ili lijepa riječ, ne-kome će puno značiti. Sretna sam kad znam da će naš skromni doprinos nekome osvijetliti put obrazovanja i biti podstrek da upravo taj neko u skoroj budućnosti postane cijenjen i produktivan član našeg društva.
