Zovem se Džemila Mešić. Imam 25 godina. Rođena sam u Bihaću gdje sam odrasla i završila srednju školu. Nakon toga, upisala sam Veterinarski fakultet u Sarajevu. Diplomirala sam 2018. godine kao dobitnik priznanja Srebrena značka Univerziteta u Sarajevu.
Bili ste stipendista Udruženja „Spajalica“ u ak. 2015/16., 2016/17. i 2017/18. godini. Koliko Vam je značila stipendija Udruženja „Spajalica“ i kakva su sjećanja iz tog perioda?
S obzirom da sam u potražnji za stipendijom sama saznala sa Udruženje te nakon toga uspješno prošla proces aplikacije, sjećam se da sam se osjećala samopouzdano, samostalno i motivirano. Samostalno jer su moji akademski rezultati bili rezultati truda i zalaganja, a motivirano jer su prepoznati i nagrađeni od strane aktivnih članova društva kakav sam i ja željela postati. Kako je 2015/16. godina bila moja najzahtjevnija godina studija, stipendija Udruženja „Spajalica“ pružila mi je osjećaj sigurnosti zbog čega sam se jasno mogla fokusirati na učenje i odrediti prioritete.
Dobitnik ste i nagrade „Stipendista godine“ Udruženja „Spajalica“ za ak. 2015/16. Šta za Vas znači to priznanje?
U tom periodu kada smo najviše bili zaokupljeni ispitima, nagrada se činila kao mini promaknuće. Rado se sjećam toga jer sam u toku te godine kao student bila odveć zaokupljena rezultatima ispita da nisam primijetila kako se godina primiče kraju i kako su rezultati zapravo već postali vidljivi, prepoznati i značajni van „školskih klupa“. Mislim da se ne može dovoljno naglasiti koliko su značajne i motivirajuće ovakve nagrade studentima.
Početkom jula 2018. godine završili ste Veterinarski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Trenutno završavate pripravnički staž u Veterinarskoj stanici Orthovet u Bihaću i najviše se bavite hirurgijom i unutrašnjim bolestima malih životinja. Kakav je osjećaj nakon dugog i napornog studija i studentskih dana pretočiti stečeno znanje u praksu?
Sami početak bio je veliki izazov jer je došlo vrijeme da sve naučeno sada nađe svoje tlo za primjenu. Tada je vrlo bitno prepoznati svoje polje interesovanja i posvetiti se onom do čega vam je najviše stalo i gdje osjećate da možete najviše doprinijeti kao individua. Smatram da sam po tom pitanju ostvarila svoju želju i pronašla meni najznačajniji ogranak ove plemenite profesije kojoj se svaki dan rado posvećujem. Što sam više učestvovala u praktičnom radu, u razgovoru sa vlasnicima kućnih ljubimaca, u pružanju pomoći povrijeđenima, što se više mojih „četveronožnih pacijenata“ osjećalo bolje poslije terapije, to je moja volja za svakodnevnom nadogradnjom znanja bila veća. Sretna sam što su dugi sati učenja iz studentskih dana postavili jake temelje da se danas osjećam samopouzdano i spremno za posao koji radim.
Evo vi ste, iako niste bili obavezni, nakon završetka studija odlučili od ove godine podržati ideju stipendiranja Udruženja „Spajalica“ i zajedno sa svima nama stipendirati novih 10 studenata? Zašto ste se opredjelili za ovaj gest?
Mišljenja sam da čovjek ne mora biti bogat kako bi pomogao. Ta me misao vodila kada sam odlučila učestvovati. Razmislila sam šta je to sve čega se zapravo mogu odreći kako bi moje malo zalaganje u Udruženju postalo dio nečijeg osjećaja sigurnosti, neovisnosti i motiviranosti.
Nekada ste bili stipendista Udruženja, a danas jedan od stipenditora. Kako se osjećate, s obzirom da ste sada, nakon završenog studija, u prilici da radite i iz vlastitih novčanih sredstava podržavate u školovanju neke nove generacije studenata?
To mi je između ostalog bio cilj. Raduje me što se na moje završeno studiranje nadovezuju ovako lijepi događaji i ono dobiva smisao i van radnog mjesta, u društvu koje zajedno trebamo nastojati poboljšati. Sretna sam što nakon završetka tih pet godina imam Udruženje Spajalica sa gradom u kojem sam toliko vremena provela, u kojem sam se izgradila kao neovisna osoba i što sam na neki način još uvijek dio tog dragog osjećaja šta znači biti student.
